Godine 1805. o. Evans je prvobitno predložio ideju korištenja isparljivih tekućina u zatvorenim ciklusima za zamrzavanje vode u led. On je opisao sistem koji isparava etar u vakuumu i pumpa paru u izmjenjivač topline hlađen vodom, gdje se kondenzira i ponovo koristi. Godine 1834. Perkins je prvi razvio i patentirao rashladni ciklus parne kompresije. Dietil eter (etil eter) je korišćen kao rashladno sredstvo u parnoj kompresijskoj rashladnoj opremi koju je dizajnirao.
Rani rashladni fluidi, gotovo svi su bili zapaljivi ili toksični ili oboje, a neki su bili vrlo korozivni i nestabilni, ili su neki bili pod prevelikim pritiskom, često uzrokujući nesreće.
Mehaničko hlađenje pojavilo se sredinom 19. vijeka. Jacob Perkins je napravio prvu praktičnu mašinu 1834. Ona koristi etar kao rashladno sredstvo i sistem je kompresije pare. Ugljični dioksid (CO2) i amonijak (NH3) su prvi put korišteni kao rashladna sredstva 1866. odnosno 1873. godine. Ostale hemikalije uključuju hemijski cijanid (petroleter i nafta), sumpor dioksid (R-764) i metil eter, koji se koriste kao rashladni fluidi za parnu kompresiju. Njegova primjena je ograničena na industrijske procese. Većina hrane se još uvijek čuva u ledu prikupljenom zimi ili pripremljenom u industriji.







